Mladi hrvatski novinar u Njemačkoj: "Odlazak je bio težak, ali povratak kući bit će još teži" Foto: pexels.com

Mladi hrvatski novinar u Njemačkoj: "Odlazak je bio težak, ali povratak kući bit će još teži"

Autor:  Cro Portal Lip 05, 2016

"Kao i većina ljudi koji odlaze, nisam bio zadovoljan svojom karijerom - poslovima, uvjetima... Razdoblja na burzi rada bila su ipak najteža... Nedostatak prilike da pokažeš što znaš i možeš počeo me jako izjedati i općenito negativno utjecati na sve dijelove mog života. Tako su započela prva razmišljanja o odlasku", počinje svoju priču o odlasku iz Hrvatske Vlatko, mladi diplomirani novinar kojega je na odlazak potaknula nezaposlenost. Unatoč znalačkom snalaženju u vodama sportskog novinarstva, nestabilnost novinarskih poslova dovela ga je u nezavidan položaj. Nije odustajao, radio je različite poslove, bez obzira na završen fakultet, no u jednom je trenutku postalo previše.

"Trebalo je "samo" pronaći priliku i prelomiti u sebi hoće li Kanada, Australija ili Irska, štogod prvo "iskemijam", biti moje sljedeće životno odredište. Put me na kraju odveo u Njemačku. Poznanik mi je dojavio da trebaju čovjeka koji će već sutradan biti u autobusu. Kamo idem, što ću točno raditi, pitanja su za koja nije bilo vremena. Znao sam samo da me čeka neko mjesto kod Frankfurta i posao o kojem ne znam ništa. Sad ili nikad, vrtilo mi se po glavi. Najteže je bilo priopćiti odluku obitelji. Mislim da njihova šokirana lica neću nikad zaboraviti. Od prijatelja se nisam ni stigao oprostiti. Spakirao sam se u jednom popodnevu i iz svojega sam grada otišao poput zadnjeg lopova", rekao je Vlatko za naš portal te dodao da mu je trebalo dobrih pola godine da se uopće pomiri s činjenicom da je otišao.

"Mjesecima sam svaki odrađeni dan na kalendaru križao markerom i nestrpljivo odbrojavao dane do Božića, kolektivnog "urlauba" i povratka kući. I svaka ona izjava koju sam nebrojeno puta znao čuti - nije to za tebe, nećeš to moći, samo mi je bila dodatni uteg oko vrata. A govorili su mi to ljudi koji me dobro znaju. I umalo bili u pravu. Da nisam "upao" u tvrtku hrvatskih radnika, hrvatskog gazde, vjerojatno bih brzo pokleknuo. Iako sam se što se tiče posla brzo uklopio. Olovku i tipkovnicu, moje inače najčešće radne alatke, zamijenio je hilt, brusilica... I nije to bilo lako izdržati. Ponekad sam znao zaspati bez večere, bez tuširanja. Jednostavno u meni nije bilo snage za to... Ali sav taj posao okupirao mi je misli koje bi svaki slobodan trenutak koristile za bijeg kući", prisjeća se mladić svojih početaka u stranoj zemlji.

"Što se tiče ljudi, ovdje se povežete s onima s kojima kod kuće možda ne bi prozborili niti riječ. Različiti po svemu a opet se "pronađete". Nešto nevjerojatno", kaže Vlatko kojemu se u Njemačkoj najteže bilo priviknuti na činjenicu da je - stranac, "autsajder".

"Engleski je jezik ovdje u većini slučajeva beskoristan, i to na mjestima gdje to nikad ne bih očekivao, poput banke ili policije. Najteže se ipak naviknuti na samoću. Možeš se ti vani sprijateljiti, ali nedostaju ti oni koji su dobar dio života bili uz tebe. Ili cijeli život. A njih ne možeš zamijeniti. I to što propuštam bitne stvari u životima dragih ljudi također mi teško pada. Na te se stvari čovjek ne može naviknuti i da živim stotinu života mislim da ne bih uspio.“

Iako se poslovno dobro uklopio, Vlatko govori da privatni život u tuđini ispašta. Djelomice zbog posla koji mu omogućuje vrlo malo slobodnog vremena, djelomice stoga što se ne nastoji vezati uz kraj u koji je došao i ljude koji su ondje. "Možda i griješim, ali lakše će se biti vratiti jednoga dana. Barem tako mislim... Ovdje nije problem sresti nekog našeg čovjeka. Na bauštelama pogotovo. I svaki od njih će ti nastojati pomoći, kao da se poznajete godinama. Jer, svi smo mi ovdje isti i naše se životne priče ne razlikuju mnogo", kaže Vlatko koji je u svemu pokušao pronaći i svijetlu stranu pa novonastala prijateljstva ipak olakšavaju svakodnevicu.

Što se tiče usporedbe radnih uvjeta u Hrvatskoj i Njemačkoj, istaknuo je da se u Njemačkoj ljudi kada je riječ o poslu vrednuju isključivo po svojem radu.

"Nisu bitna tračanja, kave sa šefovima i ulizivanje istima. Odgovaraš za svoj posao, a upravo sam to tražio. Država je tako uređena da će svatko tko želi raditi naći posao. A oni koji to ne žele mogu na socijalu od koje će također moći živjeti. Priliku dobije svatko, a na pojedincima je kako će tu priliku iskoristiti", opisao je svoje viđenje situacije te otkrio razmišlja li i o povratku u domovinu.

"Svoj odlazak smatram privremenim rješenjem. Nisam se došao ovamo "skućiti". U dvadeset mjeseci provedenih ovdje živim od svog rada. Ne životarim, već živim. To mi moja domovina nije omogućila. A Njemačka jest. I smatram kako nije još vrijeme za povratak. Ovdje je sve uređeno, na zdravim temeljima. Teško se nakon toga vratiti u domaći kaos. Da razum upravlja mojim životom, vjerojatno se više nikada ne bih vratio u Hrvatsku. Ipak, vođen emocijama, vratio bih se i za taj neki tračak nade da će sve biti u redu. Samo što je taj tračak svakim danom sve dalji...", zaključuje Vlatko svoju priču, za sada, jer jednog će se dana zasigurno vratiti. Taj dan svjetlije budućnosti čekaju i mnogi drugi koji su iselili iz domovine zbog nezaposlenosti. Hrvatska je uzdrmana i dok Hrvati podrhtavaju s njom, tračak nade u bolje sutra ipak živi...