Nevjerojatno je koliko se daleko dio ekstremne ljevice u Hrvatskoj usudio otići. Godinama pokušavaju ušutkati Marka Perkovića Thompsona, zabranama koncerata, difamacijama i etiketama. A sada smo došli do potpuno novog apsurda: isti ti političari koji bi mu određivali što smije pjevati danas bez imalo srama opravdavaju nelegalni upad u njegovo privatno vlasništvo.

U Saboru je Urša Raukar Gamulin (Možemo!) branila novinarku Danku Derifaj, iako dokumenti nadležnih institucija jasno pokazuju da je riječ o Thompsonovoj terasi, a ne o “zajedničkom krovu”. Umjesto da osude neovlašteni ulazak na tuđi posjed, pojedini zastupnici Možemo! hladno relativiziraju kazneno djelo ali samo zato što se radi o Thompsonu.

Josip Jurčević s pravom je upozorio da takav pristup potiče bezakonje i nasilje, jasno poručivši: “Ako je dovoljno imati novinarsku iskaznicu za ulazak u tuđi stan, onda ću i ja s njom pokucati kod vas.” Odmah se vidjelo koliko brzo padaju njihove “principijelne” priče kada se isti standard primijeni na njih.

Da apsurd bude veći, potpredsjednik Sabora Furio Radin sve je omotao u bahatu ironiju tvrdeći da Thompson “ima PR u Saboru”. Takva razina političke nadmenosti i omalovažavanja potpuno je ogolila dvostruke standarde ekstremne ljevice: zakoni vrijede samo kada njima odgovara.

Danas se opravdava upad u nečiji dom. Jučer su pokušavali zabraniti pjesme. Sutra, tko zna? Hoće li početi odlučivati tko smije posjedovati što, ili pod krinkom “višeg cilja” posegnuti za nečijim vlasništvom? Ponovno otvoriti Goli otok? Retorika koju koriste neodoljivo podsjeća na prakse koje smo, barem smo mislili, ostavili u prošlom stoljeću.

Kada politička opcija počne sebi davati pravo da određuje čije se pjesme smiju čuti i čiji se dom smije pregaziti, to više nije demokracija, to je opasan put na kojem se građanima šalje poruka da zakon ne štiti sve jednako. A to je crvena linija koju Hrvatska ne smije prijeći.