Ekstremna ljevica u Zagrebu već dugo ne djeluje kao politička opcija, nego kao ideološki pokret s jasnim autoritarnim refleksima. Ondje gdje god stekne i najmanji utjecaj, nestaju dijalog, pluralizam i sloboda mišljenja, a na njihovo mjesto dolaze zabrane, etikete i javni linč. Zagreb je danas ogledni primjer takvog modela, ali isti obrazac sve otvorenije pokušavaju proširiti i na ostatak Hrvatske gdje ista ta ljevica ima utjecaja.

U središtu tog ideološkog progona redovito se nalazi Marko Perković Thompson, ne zato što je prekršio zakon, već zato što ne pripada njihovom svjetonazoru. Thompson je za ljevicu postao simbol svega što ne mogu kontrolirati: domoljublja koje ne mogu preodgojiti, povijesti koju ne mogu prepisati i naroda koji odbija njihove ideološke lekcije.

Godinama slušamo istu mantru: Thompson je „režimski pjevač“, „HDZ-ov projekt“, „opasnost za demokraciju“. No činjenice neumoljivo razotkrivaju njihovu licemjernu igru. Isti oni koji ga danas žele zabraniti, jučer su mu bez problema organizirali koncert u Zagrebu. Nije im smetao Thompson, smetalo im je to što više nisu imali političku korist od njega.

Još je opasnija njihova poruka da Thompson nema pravo govoriti. Ljevica mu osporava pravo na obranu, pravo na mišljenje, čak i pravo da se oglasi kao građanin Republike Hrvatske i branitelj Domovinskog rata i pozove na smjenu neke opcije demokratskim putem na izborima. On može biti tema, meta i krivac, ali ne i sugovornik. Ako se usudi odgovoriti, poručuju mu da „nema pravo“ dok se ne uključi u profesionalnu politiku. To nije demokracija, to je ideološki diktat.

Ironično, upravo oni koji se najglasnije pozivaju na slobodu govora, ljudska prava i antifašizam, ponašaju se kao politički cenzori. Pjesme nastale u obrani Hrvatske danas proglašavaju fašističkima, a postrojbe Domovinskog rata nazivaju zločinačkima, uključujući i HOS, koji je jasno i nedvosmisleno priznat u zakonima Republike Hrvatske. Za ljevicu u Zagrebu zakon vrijedi samo kad potvrđuje njihovu ideologiju; kad ne vrijedi, proglašavaju ga nevažećim.

Najveći paradoks leži u činjenici da Thompsona prisilno guraju u političke okvire, iako se on tome opire. Riječ je o metodi staroj koliko i totalitarni sustavi: protivnika najprije proglasiti političkim, zatim ga demonizirati, a potom utišati. Sve to pod krinkom „borbe protiv ekstremizma“, dok se u stvarnosti provodi čista ideološka eliminacija.

Hrvatska se ovdje ne suočava s problemom glazbenika, nego s problemom ljevice koja ne podnosi slobodu, slobodu mišljenja, slobodu identiteta i slobodu da se ne misli onako kako ona nalaže. Društvo koje pristaje na takvu praksu ne klizi prema napretku, nego prema novom jednoumlju, samo s drukčijim parolama i istim starim metodama.