Hrvatska ljevica ponovno je odradila svoju već dobro poznatu političku rutinu: čim se spomene pjesma “Bojna Čavoglave”, kreće moralna panika, zgražanje i medijska ofenziva.

I uvijek ista meta i uvijek Marko Perković Thompson. Uvijek ista pjesma, jer bez Thompsona, dio hrvatske ljevice ostaje bez svog najdražeg ideološkog neprijatelja.

Nije problem pjesma, problem je narod koji dolazi, da stvar bude jasna: nije njih toliko briga za zakonske nijanse ni za javni red, ono što ih doista boli jest činjenica da Thompson okuplja mase.

Njegovi koncerti nisu marginalni događaji, nego fenomen. Na njih dolaze sve generacije, od mladih do najstarijih, od obitelji s djecom do branitelja koji su stvarali ovu državu.

Pola milijuna prodanih ulaznica u rekordnom roku za jedan koncert nije samo glazbeni uspjeh, to je dokaz da postoji Hrvatska koju dio političke i kulturne elite ne razumije i ne može kontrolirati.

Pravna činjenica koju ljevica ignorira

Važno je podsjetiti na ono što se u ovoj raspravi sustavno prešućuje: Thompsonova najpoznatija pjesma “Bojna Čavoglave” (1991.) koja počinje stihom "Za dom spremni", prema odluci Visokog prekršajnog suda, izvođenje ovog pozdrava unutar ove pjesme ne smatra se kršenjem javnog reda i mira jer je ona dio autorskog djela iz ratnog vremena.

Dakle, postoji sudska odluka, postoji pravni okvir i postoji kontekst nastanka pjesme.

No, čini se da dio hrvatske ljevice to uopće ne zanima.
Jer kada se rasprava vodi isključivo ideološki, tada ljevici presude hrvatskih sudova postaju nevažne, a zakon vrijedi samo onda kada se uklapa u unaprijed zadani politički narativ.

Paradoksalno, oni koji u Hrvatskom saboru sudjeluju u donošenju zakona često se ponašaju kao da ih odluke institucija vlastite države ne obvezuju, osim kada služe njihovoj ideološkoj svrsi.

Gdje su reakcije kada isto pjevaju drugi?

Najveći problem ove priče nije čak ni rasprava o jednom stihu, nego očita selektivnost.

Jer “Za dom spremni” i slični stihovi nisu izraz koji se pojavljuje isključivo u Thompsonovoj pjesmi.

Nalazi se i u ratnim pjesmama drugih popularnih izvođača, evo samo nekih:

Siniša Vuco – “Domovino”
“Tvoji su sinovi za dom spremni ginuti”

Siniša Vuco – “Vukovi sa Svilaje”
“Trobojnicom mašu, za dom spremni...”

Mišo Kovač – “113 šibenska brigada”
“Dat ćemo još više, za dom spremni Šibenčani...”

Dražen Zečić – “Sve do Zemuna”
“Zato za dom spremni smo u odlučni boj...”

Dražen Zečić – “Evo zore evo dana”

Đuka Čaić - Hrvatine

Milo Hrnić - Za Dom Spremni, Ramu i Hrvate

Milo Hrnić - Imoćani brane zemlju svetu
"za dom spremni i zivot ce dati"

No tu iznenada nastaje tišina, nema saborskih osuda, nema kampanja, nema naslovnica. Zašto?

Zato što problem nikada nije bio samo u stihu, problem je u Thompsonu kao simbolu, u njegovoj popularnosti i u publici koju okuplja.

Rat protiv simbola Domovinskog rata

Još je ozbiljnije što se godinama ne vodi rat samo protiv jednog pjevača, nego protiv šire simbolike Domovinskog rata.

Išlo se toliko daleko da se pokušava osporiti čak i doprinos postrojbi HOS-a u obrani Hrvatske i njihovog ratnog znakovlja.

Umjesto da se govori o ratnom kontekstu i ljudima koji su u najtežim trenucima stali na crtu obrane, dio ljevice sve pokušava svesti na etikete.

Sve što je dizalo moral 1991. godine danas se olako proglašava: fašizmom, ustaštvom, nacizmom ali bez nijansi, bez konteksta i bez poštovanja prema vremenu u kojem se ginulo za opstanak države.

To nije ozbiljna rasprava o povijesti, to je ideološki obračun s Domovinskim ratom.

Plenkovićeva fotografija kao okidač

Posljednji val nervoze kod ljevičara dodatno je pojačan činjenicom da se premijer Andrej Plenković fotografirao s Thompsonom na probi za koncert na Hipodromu.

To je bio trenutak kada je dio ljevice potpuno izgubio kontrolu.

Jer ako čak i premijer pokazuje da Thompson nije tabu tema, da razumije pjesmu nastalu u Domovinskom ratu, da razumije koliko je većini branitelja ona značila za podizanje morala i što je najbitnije da izvođenjem te pjesme Thompson po presudi Visokog prekršajnog suda ne krši zakone Republike Hrvatske, onda cijela njihova višegodišnja kampanja demonizacije gubi smisao.

Ne mogu ga više gurnuti na rub i ne mogu ga izbrisati iz javnog prostora.

Princip ili politička predstava?

Da je riječ o principu, reakcije bi bile dosljedne.

Ali kada se uvijek udara samo po jednom čovjeku, jednoj pjesmi i jednoj publici, onda to nije princip.

To je selektivna indignacija, političko licemjerje i još jedan pokušaj da se preko Thompsona i ratnih simbola prikupe jeftini bodovi kod vlastitog biračkog tijela.

Ovaj članak nije usmjeren protiv hrvatskih glazbenika koji su u svojim pjesmama koristili izraz „Za dom spremni“, već želi ukazati na neiskren pristup dijela ekstremne ljevice prema vrijednostima koje javno zastupa. Cilj takvih kritika i bjesnoće koja je zahvatila ljevicu nije zaštita društvenih načela, nego pokušaj ušutkavanja domoljublja, osobito u trenutku kada pojedini izvođači poput Thompsona okupljaju sve veći broj ljudi na velikim koncertima.