Hrvatski narod kroz povijest je preživio pritiske, zabrane i progone, osobito u razdoblju bivše Jugoslavije. Politički neistomišljenici završavali su u zatvorima, dok sukasnije bili pod nadzorom, a mnogi su morali napustiti domovinu. Djelovanje tajnih službi nije stajalo na granicama, dio emigracije živio je u strahu, a pojedini su zbog političkih razloga i ubijeni.

Unatoč svemu, početkom 1990-ih Hrvatska je izborila svoju slobodu. U Domovinskom ratu obranjena je državnost, uz ogromne žrtve i razaranja. Vukovar, Dubrovnik, Šibenik, Škabrnja i brojna druga mjesta ostaju trajni podsjetnik na cijenu te borbe.

No danas, desetljećima nakon pobjede, sve češće se čuje pitanje: jesmo li se doista oslobodili ili smo samo promijenili okvir?

Dio javnosti upozorava da se stari obrasci razmišljanja i dalje provlače kroz društvo. Umjesto jasnog odmaka od totalitarnih simbola, oni se ponovno pojavljuju u javnom prostoru, na prosvjedima, kroz ikonografiju i poruke koje kod mnogih izazivaju ogorčenje. Još je osjetljivije kada se takva simbolika dovodi u vezu s onima koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.

U tom kontekstu posebno odjekuje i pojava nostalgije za bivšim sustavom, koja se ne očituje samo u političkim stavovima nego i u svakodnevnim simbolima. Tako se i danas može vidjeti kako pojedinci uporno zazivaju “Prvi maj”, odbijajući koristiti hrvatski izraz “Prvi svibanj”. Naizgled banalna razlika u nazivu, za mnoge postaje simbol dubljeg problema, neprihvaćanja vlastitog identiteta i jezika, za koji se hrvatski narod stoljećima borio.

Istodobno, rasprave o Domovinskom ratu i njegovim vrijednostima ne jenjavaju. Dok jedni upozoravaju na pokušaje marginalizacije i zabrane određenih pjesama i simbola iz tog razdoblja, drugi zagovaraju drukčiji odnos prema prošlosti. Rezultat je društvo koje i dalje vodi ideološke bitke, često bez stvarnog dijaloga.

Na političkom i gospodarskom planu nezadovoljstvo dodatno raste. Kritičari ističu kako, primjerice, u Zagrebu gradska vlast ne prati trend većine hrvatskih gradova koji nastoje porezno rasteretiti građane. Umjesto konkretnih mjera za veće plaće i bolji standard, tvrde, građanima se često nude simbolične geste, poput podjele porcija graha koje kratkoročno izazovu osmijeh, ali ne rješavaju stvarne probleme.

Sve to stvara sliku društva koje je izborilo slobodu, ali još nije postiglo unutarnje jedinstvo. Ponos zbog stvaranja države i žrtve Domovinskog rata stoje nasuprot dubokim podjelama koje se i dalje ne uspijevaju prevladati.

Zato pitanje ostaje isto, ali sve glasnije: ako smo se oslobodili izvana, zašto se još uvijek borimo iznutra?