Grad Zagreb, pod vodstvom Tomislava Tomaševića, sve otvorenije pokazuje opasnu sklonost vladanju dekretima, pravilnicima i “kućnim redovima” koji nadilaze zakonske ovlasti lokalne samouprave i izravno ulaze u sukob s odlukama sudova Republike Hrvatske. Najnoviji primjer zabrane pjesme Bojna Čavoglave i stiha “Za dom spremni” u zagrebačkoj Areni pokazuje kako se politička ideologija pokušava nametnuti iznad prava.

Formalni izvršitelj te politike je Sretan Šarić, voditelj podružnice Zagrebačkog holdinga Arena Zagreb, koji je 18. prosinca 2025. potpisao izmijenjene Opće uvjete poslovanja Arene. Tim dokumentom, pozivajući se na Zaključak Gradske skupštine, uvodi se zabrana korištenja pokliča “Za dom spremni”, unatoč činjenici da je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio kako početni stih pjesme Bojna Čavoglave sam po sebi nije nezakonit.

Ovdje se više ne radi o ukusu, svjetonazoru ili političkom neslaganju. Radi se o svjesnom ignoriranju sudske prakse. Kada gradska vlast i njezini operativci pravilnicima zabranjuju ono što sud dopušta, tada se s pravom postavlja pitanje: tko u Zagrebu donosi pravo, sudovi ili ideološki aktivisti?

Posebno je zabrinjavajuće što je zabrana donesena preventivno, prije Thompsonova koncerta 27. prosinca, čime se pokazuje da cilj nije bio održavanje reda i mira, nego politička cenzura unaprijed. Još opasniji je članak koji Gradu daje pravo da bez ikakvog obrazloženja odbije dati Arenu u zakup, čime se otvara prostor za proizvoljnost, diskriminaciju i politički revanšizam.

Dok se pod krinkom “ustavnih vrednota” zabranjuju simboli povezani s jednim povijesnim razdobljem, komunistička ikonografija ostaje netaknuta, iako je Europa jasno osudila sve totalitarizme, fašizam, nacizam i komunizam. Stranka Možemo, koja otvoreno tolerira ili romantizira nasljeđe Titove Jugoslavije kroz manifestacije poput Trnjanskih kresova, time pokazuje da problem nije totalitarizam, nego isključivo, ideološki neprijatelj.

U toj konstrukciji Sretan Šarić ne djeluje kao neovisni profesionalac, već kao administrativni alat gradske politike, osoba koja potpisuje akte za koje je jasno da će izazvati pravne sporove i ustavne prijepore. Odgovornost se, naravno, ne zaustavlja na potpisniku, politički nalog dolazi s vrha, iz ureda gradonačelnika.

Na kraju ostaje ključno pitanje: pretvara li se Zagreb u grad koji selektivno priznaje zakone Republike Hrvatske? Ako lokalna vlast može ignorirati sudske presude i uvoditi vlastita “pravila istine”, tada više ne govorimo o demokraciji, nego o ideološkoj samovolji.

U ime naroda Republike Hrvatske presude donose sudovi, a ne gradske skupštine, holding-direktori koji po još uvijek neslužbenim informacijama, za svoj interes preprodaju ulaznice i politički aktivisti prerušeni u upravitelje javnih prostora.

Uredbu o protuzakonitom Kućnom redu koju je potpisao Sretan Šarić možete pročitati OVDJE.