U hrvatskom medijskom prostoru posljednjih se godina može primijetiti zanimljiv obrazac. Gotovo svaka kritička izjava saborske zastupnice Dalije Orešković o Marku Perkoviću Thompsonu vrlo brzo pronađe put do naslovnica pojedinih portala i medija. To otvara pitanje: je li razlog tome politička važnost Dalije Orešković ili činjenica da se njezine izjave odnose na jednog od najpopularnijih hrvatskih glazbenika?

Nije sporno da je Dalija Orešković aktivna političarka koja ima pravo iznositi svoje stavove o društvenim i političkim temama. Međutim, mnogi se pitaju bi li njezine izjave dobivale jednaku medijsku pozornost kada ne bi bile povezane s Thompsonom. Često se događa da njezini komentari o drugim političkim pitanjima prođu gotovo nezapaženo, dok kritike upućene Thompsonu vrlo brzo postaju udarna vijest.

Je li u središtu pozornosti politička poruka ili želja za stvaranjem medijske polemike koja će privući što veći broj klikova i reakcija javnosti? Iako ga dio političke scene često pokušava prikazati kao kontroverznu osobu, činjenica je da Marko Perković Thompson već desetljećima okuplja velik broj građana na svojim koncertima, koji uglavnom prolaze mirno i bez incidenata. Njegovi obožavatelji smatraju da njegove pjesme potiču zajedništvo, domoljublje i osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu. Upravo zbog njegove popularnosti i utjecaja u javnom prostoru, svaka izjava vezana uz njega postaje zanimljiva dijelu medija i političkih aktera.

No, pitanje nije samo zašto se prenose izjave pojedinih političara, nego i na koji se način te izjave predstavljaju javnosti. Posljednjih godina sve je češća pojava da pojedini mediji u naslovima koriste izraze poput „sramotno“, „skandalozno“, „šokantno“ ili „nedopustivo“. Takvi izrazi nisu činjenice nego vrijednosne procjene koje čitatelju unaprijed sugeriraju kako bi trebao promatrati određeni događaj ili osobu.

Uloga novinara trebala bi biti izvještavanje o činjenicama, njihovo provjeravanje i stavljanje događaja u odgovarajući kontekst. Kada naslov umjesto informacije sadrži političku ili moralnu ocjenu, opravdano je postaviti pitanje prelazi li se granica između novinarstva i aktivizma. Kritičari takve prakse smatraju da pojedini mediji više ne nastoje informirati javnost, nego oblikovati njezino mišljenje u skladu s vlastitim svjetonazorskim ili političkim preferencijama.

Posebno je zanimljivo kada se osobe koje nisu prekršile zakon niti su učinile nešto što bi nadležna tijela ocijenila protuzakonitim ili nemoralnim unaprijed proglašavaju predmetom "skandala" ili "sramote". U takvim slučajevima postavlja se pitanje temelji li se takva kvalifikacija na objektivnim činjenicama ili na osobnom stavu autora i uredništva. Ako je određeni događaj zakonit i ako ne postoji dokaz o neetičnom ponašanju, tada bi medijska zadaća trebala biti informiranje javnosti o činjenicama, a ne izricanje presuda.

S druge strane, predstavnici medija ističu kako imaju pravo birati teme koje smatraju važnima te da javne osobe, uključujući političare i glazbenike, moraju biti spremne na kritiku i javnu raspravu. Međutim, kritika i izvještavanje nisu isto što i etiketiranje. Profesionalno novinarstvo počiva na jasnom razlikovanju vijesti, komentara i uredničkog stava.

Zbog svega toga ostaje otvoreno pitanje: bi li Dalija Orešković dobivala jednaku medijsku pozornost da gotovo svakodnevno ne govori o Thompsonu i zašto pojedini mediji upravo takve izjave redovito pretvaraju u udarne vijesti? Odgovor na to pitanje ne govori samo o odnosu politike i medija, nego i o stanju novinarske profesije te povjerenju koje građani danas imaju u medije.

U vremenu kada je povjerenje javnosti u medije na kušnji, možda je važnije nego ikada vratiti se temeljnim načelima profesije, činjenicama, objektivnosti i jasnom razdvajanju informiranja od političkog navijanja. Samo tako mediji mogu zadržati ulogu vjerodostojnog izvora informacija, a ne postati sudionici političkih sukoba o kojima bi trebali nepristrano izvještavati.