U intervjuu za Večernji list Sabina Glasovac iz SDP-a, ponovno se dotaknula Marka Perkovića Thompsona, i to na način koji je već postao prepoznatljiv obrazac nje i njezinih političkih saveznika. Kada ponestane konkretnih rješenja, programa i ideja za budućnost Hrvatske, poseže se za provjerenim ideološkim igrokazima. Thompson tada služi kao zgodna meta, simbol oko kojeg se diže buka, dok stvarni problemi građana ostaju po strani.

Izjave Sabine Glasovac u tom intervjuu ne djeluju samo promašeno, nego i krajnje bezobrazno prema onima koje navodno brani. Retorika u kojoj se deklarativno “podržavaju branitelji”, a istodobno se vrijeđa i diskvalificira jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih braniteljskih kantautora, teško se može nazvati dobronamjernom ili principijelnom. To je političko licemjerje koje vrijeđa zdrav razum.

Najspornija je teza da “problem nije u pjesmi Ako ne znaš što je bilo, nego u Thompsonu, valjda samo zato što postoji”, uz dodatak da Thompson “u pristojnom svijetu nema prođu”. Ovakva izjava ne kritizira sadržaj, ona osporava pravo na postojanje. To nije argument, to je etiketa. A etikete su najjeftinija valuta političkog populizma.

Posebno je apsurdna konstrukcija po kojoj se Thompsona veže uz fašistička ustaška obilježja iz Drugog svjetskog rata i tako po srpskom uzoru proglašava ikonografiju na njegovim koncertima ustaškom, a samim time i postrojbe iz Domovinskog rata fašističkim. Činjenice su neumoljive: rođen je 1966. godine. Povijesno i biografski, takva etiketa jednostavno ne stoji. Pokušaj da se složena povijest svede na karikaturu i da se živuće ljude proglašava nečim što ne mogu biti, to je neodgovorno i zlonamjerno.

Ako je, prema Glasovac, “pristojan svijet” onaj u kojem Thompson “nema prođu”, postavlja se logično pitanje: je li Hrvatska u kojoj je Thompson okupio oko 500.000 ljudi na Zagrebački hipodrom nepristojna? Jesu li stotine tisuća građana, obitelji, branitelja i mladih koji pjevaju njegove pjesme, izvan “pristojnog svijeta”? Takav elitistički prezir prema vlastitom narodu govori više o govorniku nego o meti napada.

Još je problematičnije što se, umjesto političke obrane hrvatskog branitelja i autora koji je simbol dijela nacionalnog identiteta, bira moraliziranje s visine. I to iz pozicije udobne političke karijere i vrlo pristojnih mjesečnih primanja. Ako je “pristojan svijet” negdje drugdje, zašto se uporno ostaje ovdje, među onima koje se implicitno omalovažava?

Marko Perković Thompson nije bezgrešan idol, ali nije ni karikatura kakvom ga se želi prikazati. On je hrvatski branitelj, kantautor i kulturna činjenica. Njegove pjesme, sviđale se nekome ili ne, dio su suvremene hrvatske povijesti i emocionalnog iskustva velikog broja građana. U demokraciji se s time raspravlja argumentima, ne omalovažavanjem.

U konačnici, pravo pitanje nije “ima li Thompson prođu u pristojnom svijetu”, nego ima li u hrvatskoj politici dovoljno poštenja da se prestane koristiti ideološkim temama kao dimnom zavjesom. Jer pristojnost bez poštovanja, nije pristojnost.