Izvješće pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić za 2025. godinu donosi niz zabrinjavajućih podataka o stanju rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj, no istodobno otvara i pitanje stvarne uloge same institucije, je li njezin posao tek sumarno prenositi podatke drugih tijela ili aktivno doprinositi prevenciji nasilja i diskriminacije.

Godinu su obilježili ozbiljni izazovi vezani uz femicid i rodno uvjetovano nasilje. Iako je ukupan broj ubijenih žena ostao isti kao i 2024. (18), posebno zabrinjava činjenica da su sve žrtve ubile njima bliske osobe, a čak 12 njih intimni partneri,– više nego dvostruko u odnosu na godinu ranije. Istodobno je broj silovanja porastao na 310 slučajeva, što je najviše u posljednjem desetljeću, pri čemu su počinitelji u većini slučajeva osobe iz bliskog kruga žrtve.

Unatoč izmjenama Kaznenog zakona i postrožavanju kazni, trendovi upućuju na to da represivne mjere same po sebi nisu dovoljne. Upravo zato nameće se pitanje zašto izvješća pravobraniteljice ostaju primarno na razini statistike i upozorenja, umjesto da snažnije naglašavaju konkretne preventivne politike i sustavne mjere koje bi spriječile ovakve tragedije.

Izvješće ukazuje i na druge probleme: dio mjera iz akcijskih planova za zaštitu ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije nije proveden, prisutan je porast negativne retorike u javnom prostoru, a zaštita LGBTIQ osoba i dalje je nedostatna. U području rada vidljiv je pomak u smanjenju rodnog jaza u plaćama na 3,7 posto, ali on u pojedinim sektorima, poput zdravstva i socijalne skrbi, i dalje doseže visokih 23,3 posto. Rodni jaz u mirovinama iznosi 17 posto, a rizik od siromaštva posebno pogađa starije žene.

Napredak je zabilježen u korištenju roditeljskih prava, osobito među očevima, no i dalje postoje prepreke u pristupu reproduktivnom zdravlju te nedostatak medicinskog kadra. U politici žene i dalje čine manjinu na izvršnim funkcijama, unatoč relativno visokom udjelu kandidatkinja na izborima.

Ured pravobraniteljice tijekom godine obradio je više od dvije tisuće predmeta, no tek je u nešto više od petine slučajeva utvrđena diskriminacija. To dodatno otvara pitanje učinkovitosti sustava: je li fokus na administrativnom evidentiranju problema dovoljan ili bi naglasak trebao biti na njihovom sprječavanju?

Sve navedeno sugerira da, uz evidentiranje i upozoravanje, ključni izazov ostaje razvoj učinkovitih preventivnih mehanizama. Bez jasnog pomaka u tom smjeru, postoji rizik da izvješća ostanu tek godišnji presjek problema, umjesto alat za njihovo sustavno smanjenje.