Hrvatska ljevica već godinama reagira na Thompsona istim refleksom kao i Aleksandar Vučić, deklarirani četnik: čim se spomene njegovo ime, odmah se potežu riječi “ustaša”, “opasnost”, “ekstremizam”. Kao da je riječ o dogovorenoj kampanji, a ne o hrvatskom glazbeniku koji održava koncerte bez ijednog incidenta.

Kad se pogleda retorika SDP-a i Možemo! pa i njihovi komentari na društvenim mrežama, vidi se ista matrica: sve što je hrvatsko, sve što podsjeća na Domovinski rat, sve što je domoljubno, automatski se proglašava “ustaškim”. Bez argumenata, bez činjenica, bez imalo poštovanja prema vlastitoj državi i braniteljima koji su oznake "Za dom spremni" nosili u Domovinskom ratu.

U koloni sjećanja u Vukovaru, a za potrebe naslikavanja, isti ti ljevičari hodali su s pripadnicima tih postrojbi koji još uvijek ponosno nose svoje oznake, ali problem je kad završe Dani sjećanja, za ljevičare oni su i dalje ustaše.

I upravo tu nastaje apsurd: hrvatske lijeve stranke često koriste gotovo identičan rječnik kao i službeni Beograd. Vučić se godinama zgraža nad Thompsonom i onda hrvatska ljevica ponavlja isto, kao da čita njegove govore.

A pritom ignoriraju ključnu činjenicu koju znaju svi koji su ikad bili na Thompsonovu koncertu: nema nereda, nema nasilja, nema incidenata. Ništa od onoga čime ga se godinama pokušava ocrniti. Samo glazba, publika i hrvatske pjesme.

Problem je, očito, upravo to, hrvatske pjesme.

Dio ljevice ima dubok, refleksni problem sa svime što nosi obilježja hrvatskog identiteta. I zato Thompson nije samo meta: on je simbol njihovog obračuna s Hrvatskom kakva postoji izvan njihovih ideoloških želja.

Kad se gledaju reakcije SDP-a, Možemo! i Vučića, teško je reći tko se više pjeni na spomen Thompsona. Ali jedno je sigurno: kad se hrvatske stranke i srbijanski predsjednik nađu na istoj strani protiv jednog hrvatskog glazbenika, taj problem nije u glazbi, nego u njima.