Dalija Orešković još je jednom pokazala da je sposobna pogoditi jedino vlastitu vjerodostojnost.
Njezino najnovije obraćanje, u kojem moralizira o kada bi netko trebao, a kada ne bi trebao ići na Thompsonove koncerte, zvuči kao nastup političarke koja uporno ne razumije ni scenu na kojoj govori, ni publiku kojoj se obraća.

Pozvati ekstremno lijeve glasače da ne posjećuju Thompsonove koncerte apsurdno je do mjere da se čovjek zapita u kojoj paralelnoj verziji hrvatske politike Orešković živi. To je kao da poziva navijače Dinama da ne idu na utakmice Crvene zvezde, poruka koja nema nikakvu vezu s realnošću.

Ako je pak uistinu mislila da će njezin apel nešto promijeniti kod ljudi koji Thompsona i slušaju, onda govorimo o potpunom gubitku političkog kompasa.
Jer zašto bi Thompsonovi fanovi poslušali političarku koju većinom doživljavaju kao svoje suprotno ideološko polje?

Njezin nastup zato ne izgleda kao borba protiv njoj spornih simbola, nego kao politički performans lišen strategije, razuma, utjecaja i zdravog osjećaja za prioritete. Dok ozbiljni političari komuniciraju s realnim akterima, Orešković priča u prazno, upućujući poruke skupinama koje s temom nemaju nikakve veze.

Ono što ovaj istup zapravo razotkriva jest kronični problem: Dalija Orešković već dugo vodi političku bitku s protivnicima koje sama izmišlja, obraća se biračima kojih nema, i inzistira na moraliziranju koje ne dopire do nikoga izvan njezinog osobnog kruga simpatizera.

A rezultat je uvijek isti, što je njezina retorika glasnija, to je njezin stvarni politički doseg manji.