Otkriveno koliko je Thompson zaradio prošle godine, ali nitko ne postavlja prava pitanja.

Posljednjih dana brojni hrvatski mediji natječu se tko će bombastičnijim naslovom objaviti koliko je prošle godine zaradio Marko Perković Thompson. U prvi plan ponovno se guraju brojke, milijuni i prihodi, kao da je riječ o nečemu skandaloznom ili sramotnom. No, ono što većina medija uporno prešućuje jest način na koji je taj novac zarađen.

Marko Perković Thompson desetljećima puni dvorane, stadione i trgove diljem Hrvatske i inozemstva. Njegovi koncerti okupljaju desetke tisuća ljudi, a publika svoje ulaznice plaća dobrovoljno jer želi slušati njegovu glazbu. Thompson svoje prihode ostvaruje isključivo radom na tržištu – prodajom ulaznica, autorskih prava i nastupima. I što je još važnije, uredno plaća poreze, doprinose i sva davanja državi.

Za razliku od njega, o mnogim “podobnim” umjetnicima i kulturnjacima rijetko se piše koliko su novca dobili iz državnog proračuna. Javnost gotovo nikada ne vidi naslove o tome koliko porezni obveznici izdvajaju za pojedine projekte, udruge, festivale ili umjetnike čije koncerte posjećuje tek nekolicina ljudi. Dok Thompson živi od publike i vlastitog rada, mnogi drugi godinama žive od subvencija, potpora i državnih uplata, uključujući i plaćene doprinose.

Paradoks je očit, čovjek kojeg dio medija godinama pokušava prikazati kontroverznim financira sam sebe i puni državni proračun, dok se istovremeno privilegirani pojedinci predstavljaju kao “vrhunski umjetnici”, iako velik dio njihovih prihoda dolazi upravo iz džepova građana.

Još je zanimljivije da isti mediji koji danima analiziraju Thompsonove prihode gotovo nikada ne pišu o vlastitim vlasnicima. Javnost često ne zna tko zapravo stoji iza pojedinih medijskih kuća, kakvi su njihovi poslovni interesi i kolike profite ostvaruju. O milijunima koje zarađuju vlasnici medija nema bombastičnih naslova ni moraliziranja. Ne propituje se koliko su ti isti vlasnici dobili državnih potpora, oglašivačkog novca javnih tvrtki ili drugih pogodnosti.

Kod Thompsona je situacija jasna i transparentna, ulaže vlastiti novac u svoju glazbenu karijeru, produkciju, koncerte i zaposlenike. Njegov uspjeh ili neuspjeh ovisi isključivo o publici. Ako ljudi žele doći na koncert, on će uspjeti. Ako ne žele, neće. To je tržište u najčišćem obliku.

Zato pitanje ne bi trebalo biti koliko je Thompson zaradio, nego zašto se uspjeh čovjeka koji živi od svoga rada u Hrvatskoj često pokušava prikazati kao problem. U državi u kojoj mnogi ovise o proračunu, možda upravo najviše smeta činjenica da postoje ljudi koji dokazuju da se može uspjeti bez političkih veza, državnih subvencija i medijske naklonosti.