Saborska zastupnica Dalija Orešković u najnovijem statusu oštro upozorava na, kako navodi, opasnost normalizacije fašističkih i ustaških simbola u Hrvatskoj te osuđuje okupljanja i prosvjede koji se, pod političkim ili ideološkim izlikama, odvijaju na pragu privatnih domova građana. Naravno, pod ustaškim simbolima ne misli na simbole iz Drugog svjetskog rata već na oznake HOS-a iz Domovinskog rata. U tom kontekstu posebno naglašava nepovredivost doma kao prostora intime i privatnosti, poručujući da je upravo poštivanje tog praga temelj civiliziranog društva.

„Dom je tamo gdje živi naša intima, tamo gdje si svoj unutar svog praga“, poručuje Orešković, optužujući aktualnu vlast da dopušta uznemiravanje građana ispred njihovih kuća te da time ne štiti ni dom ni domovinu.

Međutim, takav stav otvara pitanje dosljednosti. Naime, Orešković je nedavno javno podržala novinarku Danku Derifaj nakon incidenta na posjedu glazbenika Marka Perkovića Thompsona. Prema tadašnjim medijskim izvješćima, Derifaj je s ekipom neovlašteno ušla u Thompsonov posjed, pri čemu je koristila priručne ljestve i preskakala zid za što je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo optužnicu protiv spomenute novinarke, snimatelja Petra Janjića i susjeda Branka Miodraga zbog povrede nepovredivosti doma. Unatoč tome, Orešković je taj čin branila u kontekstu „javnog interesa“, ne problematizirajući povredu privatnosti i doma kao nepovredivog prostora.

Upravo tu nastaje očiti raskorak između principa koje Orešković danas snažno zagovara i ranijih političkih stavova. Dok sada upozorava da se ni pod kakvim izlikama ne smije dolaziti pred nečiji dom kako bi se prosvjedovalo ili slalo poruke zastrašivanja, u slučaju političkih i svjetonazorskih neistomišljenika taj standard, čini se, nije bio primijenjen.

U svom aktualnom istupu Orešković naglašava da „nije Thompson mjerna jedinica“ te da domovina obuhvaća sve različite identitete i izbore, uključujući i glazbene ukuse. No upravo primjer Thompsonova doma pokazuje da, u praksi, svi građani nisu tretirani jednako kada je riječ o pravu na privatnost i zaštitu doma.

Politička borba protiv ekstremizma i povijesnog revizionizma nesumnjivo je legitimna tema u demokratskom društvu. No vjerodostojnost takvih poruka ovisi o dosljednosti. Kada se načelo nepovredivosti doma brani samo u slučajevima koji odgovaraju vlastitom političkom ili ideološkom okviru, ono prestaje biti univerzalna vrijednost i postaje selektivni alat političke borbe.

Upravo zato dio javnosti danas Oreškovićine poruke doživljava ne kao obranu općeg principa, nego kao potvrdu da su, barem u političkoj praksi, neki domovi zaštićeniji od drugih.