U posljednjim događajima vezanima uz Marka Perkovića Thompsona otvorilo se ozbiljno pitanje funkcioniranja pravne države i jednakosti građana pred zakonom. Naime, prema samim priznanjima državnih službenika, objekti u Čavoglavama nisu bili prvi na listi za rušenje, već se Thompson nalazio tek na oko 622. mjestu u redoslijedu postupanja. Međutim, nakon medijskog pritiska i javnih istupa novinarke Danka Derifaj, slučaj je iznenada dobio prioritet, a Thompson je praktički preko noći postao prvi za izvršenje rušenja.

Takav razvoj događaja mnogi smatraju duboko nekorektnim i opasnim presedanom. Ako institucije postupaju pod pritiskom pojedinaca iz medijskog prostora, postavlja se pitanje vrijede li zakoni jednako za sve građane ili se redoslijed i pravila mijenjaju ovisno o tome tko vrši javni pritisak.

Posebno je sporno što se, prema tvrdnjama upućenih, upravo ubrzanim postupanjem Thompsonu pokušalo onemogućiti korištenje drugih zakonskih mogućnosti koje su dostupne svim građanima Republike Hrvatske, mogućnosti koje bi mu mogle omogućiti legalizaciju, prilagodbu ili druga pravna sredstva predviđena zakonima i procedurama.

Dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da novinarka i dalje javno osporava Thompsonovo vlasništvo nad zemljištem na splitskom Žnjanu, iako je ono potvrđeno pravomoćnom sudskom presudom. Unatoč tome, u javnim nastupima i intervjuima i dalje se može čuti tvrdnja kako “to nije njegovo” te da njezin ulazak na posjed nije bio nezakonit.

Istovremeno, prijava koju je Marko Perković Thompson podnio protiv Danke Derifaj zbog povrede doma i neovlaštenog ulaska na privatni posjed stoji već više od četiri godine bez konačnog epiloga. To dodatno pojačava dojam da se u ovom slučaju ne postupa jednako prema svim građanima.

Mnogi se zato danas pitaju: jesu li novinari u Hrvatskoj postali važniji od zakona i državnih institucija? Je li moguće da jedna novinarka može izazvati toliku razinu pritiska među državnim službenicima da se redoslijed postupanja mijenja preko noći?

Hrvatska je država koju su njezini branitelji stvarali uz ogromnu žrtvu upravo kako bi svi građani bili jednaki pred zakonom. Zato zabrinjava dojam da danas pojedinci imaju privilegiran položaj i mogućnost utjecaja na institucije kakvu obični građani nemaju. Ako netko tko je bio 622. na listi odjednom postane prvi samo zbog medijskog pritiska, onda se s pravom postavlja pitanje postoji li uopće jednakost pred zakonom ili su neki građani jednostavno “prioritetniji” od drugih.